Udruženje Bjelimićani

Dobrodošli na blog Udruženja "Bjelimićani".

20.06.2013.

POEMA O BJELIMIĆIMA

https://www.facebook.com/udruzenje.bjelimicani/posts/459245124163094

17.02.2013.

Nepotrebne bračne razmirice

Jeste li ikad primijetili kako šejtan pokušava da zagorča vaš brak, praveći od neke sitnice ogromni i nepremostivi problem? Poslušajte slijedeći dijalog između muža i njegove supruge:

Supruga: Dragi, ja želim čokoladu.

Muž: Ne, kasno je. Hajdemo kući.

Supruga: Ne, ja želim čokoladu i to ODMAH!

Muž: Moramo rano ustati, zar se ne sjećaš? Idemo odmah kući. Sutra ćemo je kupiti, inšaAllah.

Supruga: Ti uvijek imaš neki izgovor kad god ja nešto želim. Imaju prodavnice koje rade do kasno. Kao da će nam puno vremena otići, ako stanemo negdje usput i kupimo je!?

Muž: Ma dobro, dosta je više. Ionako ti mene nikad ne slušaš! Stat ćemo i kupiti čokoladu. Da Bog da se najela!

Supruga: Ma znaš šta! Ja je više ne želim! Nek bude po tvom. Hajdemo kući.

                                 _________________________________________

Oni su se posvađali oko sitnice, zar ne? Možete primijetiti kako šejtan među njima pravi razdor. i kako se udaljuju jedno od drugog. Zato slijedeći put, kada se sukobite, prvo duboko udahnite, zastanite i pokušajte vidjeti kako vas šejtan pokušava razdvojiti od vašeg bračnog partnera. Potražite zaštitu od vašeg Tvorca i znajte da je vaš zajednički neprijatelj prokleti šejtan!

Odnos između supruga i supruge je jedna od najcjenjenih veza u našoj vjeri; ta veza je s jedne strane snažna, a s druge strane i veoma osjetljiva. Bračna veza je kamen temeljac muslimanske porodice i društva. I ona je prioritet na Iblisovoj listi za odstrijel. O tome nam dovoljno svjedoči pojava i raširenost raznih vrsta sihra, koji imaju za cilj da rastave i rasture bračnu vezu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Iblis ima prijesto na vodi odakle šalje svoje čete. Najbliži mu je onaj ko najviše smutnje posije. Dolaze mu i govore: ‘Uradio sam to i to’, a on odgovori: ‘Nisi ti ništa uradio.’ Onda mu drugi dođe i kaže: ‘Nisam ga ostavio sve dok ga nisam rastavio od žene’, a onda Iblis toga primakne sebi i kaže: ‘E, ti dobro radiš!’” (Muslim)

“I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!” Kur’an, El-Bekare, 102.

                        Utjecaj svađa na psihičko i fizičko zdravlje

Ponekad vam se može učiniti kao da je vaš brak emocionalni ringišpil. Neka nesmotrena riječ ili nenamjerno djelo su često puta dovoljni da se raspali plamen svađe i razdora. Pitam vas, kako se osjetite nakon takvog jednog sukoba? Veoma negativno, zar ne? Ovakve teške emocije i misli nesumnjivo ostavljaju posljedice i one su tihi ubica.

Bračni parovi koji se često svađaju imaju znatno veće šanse da obole od srčanih oboljenja, visokog holesterola, stomačnih i kožnih bolesti. Kao što kaže dr. Aid El-Karni: “Čovjek ne dobije čir od onoga što jede, VEĆ OD ONOGA ŠTO NJEGA JEDE.”

S druge strane, harmoničan brak dovodi do smanjenja stresa, više radosti i uživanja u životu i smanjuje šanse za obolijevanje od teških bolesti. Stoga, se isplati potruditi da vaš brak bude primjer harmonije i ljubavi.

Moramo znati i da su nesuglasice sastavni i neizbježni dio SVAKOG BRAKA. A uspješni parovi su oni koji nauče kako da smireno i s poštovanjem rješavaju nesuglasice i riješe konflikte, poštujući pritom preporuke iz Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.

                                    PRAKTIČNI SAVJETI ZA RJEŠAVANJE BRAČNIH SUKOBA

  1. Vaš brak je direktno povezan s stanjem vašeg imana. Ponavljam, kad se posvađate, ne zaboravite da supružnik nije vaš neprijatelj. Šejtan je vaš zajednički neprijatelj. Prokletnik želi da imate belaj za belajem, a sve počinje od nazigled “sitnica”.

Liječite svoj iman. Vratite se Allahu. Gledajte na bračnog partnera kao na Allahov dar vama. I vidjet ćete da će vaš brak procvjetati, uz Božiju pomoć.

  1. Male nesuglasice znaju biti pogubne po oba partnera (a i njihovu djeci, i porodicu), a da ne spominjemo štete od velikih svađa! Muž ode na posao još pod dojmom sukoba. Na poslu mu ništa ne polazi za rukom i čitav mu je dan upropašten. I vraća se kući, gdje ga opet čeka problem. Za vrijeme njegovog odsustva, žena “kuha” od muke, i samo čeka njegov povratak da “mirno i civilizovano kao odrasli ljudi” riješe problem.

Da biste sačuvali sebe i svoje najbliže od ovakvih situacija, zašto se slijedeći put ne biste potrudili da riješite problem prije nego se raziđete za obavezama? Pobijedite svoj nefs i pomirite se s bračnim partnerom što prije.

  1. Fokusirajte se na dobre strane vašeg braka. Poradite na vašoj bliskosti. Provodite vrijeme zajedno, zabavljajući se i zahvaljujući se Svevišnjem na svemu što vam je podario.
  2. Svakodnevno razgovarajte međusobno, i to s ljubavlju i poštovanjem. Nemojte da zajednički život bude borbeno polje i mjesto sukoba. Nastojte da imate razumijevanja i za želje drugih, i ponašajte se prema njima onako kako bi voljeli da se i oni prema vama ophode.
16.12.2012.

Iskrene ispovijesti

Moj povratak Allahu


      Danas u svojoj 51. godini mogu reći da sam sve do sada ima težak život. Nikada ni u šta nisam vjerovao i uvijek sam bio tvrdog karaktera. Cijeli život bavio sam se borbenim vještinama i radio kao izbacivač i na poslovima obezbjeđenja. Zbog okoline i posla kojim sam se bavio, često sam se znao zateći u lošim situacijama. Nekad sam dolazio u situacije da se povlače noževi, na mene je tri puta pucano, od čega sam jedanput pogođen. Kako sam poznavao počinioce, odlučio sam da napravim plan kako bih dvojicu od njih ubio. Nisam mario za posljedice jer sam već sam nekoliko puta bio u zatvoru, tako da sam čvrsto odlučio da svoj plan sprovedem u djelo, jer oni su već pokušali mene da ubiju! Osjećao sam da imam pravo da to uradim.

        Da budemo jasni, do svega ovoga došlo je samo zbog toga što sam jednom prilikom svoju ruku stavio na njihovo auto! Nakon što sam nabavio oružje i skovao plan, otišao sam na počinak. Nakon što sam zaspao, sanjao sam kako je neki čovjek došao po mene i odveo me u neku drugu državu, u neku staru zgradu. Kasnije sam shvatio da je to bila džamija, ali u tom trenutku nisam mogao pojmiti kakvo je to mjesto. Zatim je taj čovjek otišao u prostoriju koja se nalazila pored sobe u kojoj sam spavao, a ja sam ga posmatrao kroz otvor koji je sličio otvorenom prozoru. Otvorio je knjigu – poslije sam shvatio da je to Kur’an – i počeo učiti. Učenje koje sam čuo u snu, čuo sam i ranije na pijaci (ogromna pijaca u Beverwijku gdje su većina prodavača muslimani i gdje se čuje ezan iz mesdžida i učenje Kur’ana sa nekih štandova sa islamskim produktima) i prepoznao sam da je to učenje Kur’ana. Imao sam osjećaj da je ovaj čovjek cijelu noć učio Kur'an i to me je izluđivalo! Učio je tako jako i čisto na nadnaravan način, jednostavno me time izluđujući! Odlučio sam da se pravim kao da to i ne čujem. Međutim, toliko me to nerviralo, da sam se od muke budio sav mokar od znoja. Sljedeće noći sanjao sam isti san... i sljedeće noći isto... i sljedeće noći isto... O ovome ni sa kim nisam razgovarao i kako je vrijeme odmicalo primijetio sam da mi se počelo sviđati! Ovo je trajalo četrnaest dana, svaku noć isto se ponavljalo. U međuvremenu mi se to tako svidjelo da sam rado išao spavati, ali odjednom je sve prestalo. Primijetio sam da sam vrlo pažljivo slušao, ali da sam malo šta zapamtio. U meni se probudila želja da saznam za značenje riječi koje sam zapamtio i odlučio sam da pitam pekara koji je imao radnju u istoj ulici gdje sam živio. On i njegova porodica izgledali su mi kao iskreni vjernici i odlučio sam ih pitati šta da radim. Kad sam ušao, sačekao sam da odu sve mušterije i ispričao sam im šta mi se dešavalo u zadnjih četrnaest dana. Kako sam pričao, njihove oči postajale su sve veće i veće. Jedan od njih upitao me da li sam šta zapamtio od toga, a ja sam bez dvoumljenja odgovorio: “Da.”

       Kada sam im rekao da sam zapamtio riječi “Maliki jevmid-din” (sad znam da to znači ''Gospodaru Sudnjeg dana''), oni su počeli su da viču: “Hvala Allahu! Slavljen neka je Allah! Dobio si priliku da popraviš svoj život, pa ugrabi tu šansu!” Obavijestili su me da sam izgovorio rečenicu na arapskom jeziku koja se inače izgovara za vrijeme molitve. “To ne možeš poricati”, rekoše, “to je čudo! Tekbir! Allahu ekber!” Nakon ovoga otišao sam kući razmišljajući: ''Ovo je znak od Boga i to stvarno ne mogu poricati! Od tog momenta odustao sam od svojih spomenutih planova i odlučio sam da se posvetim izučavanju islama. Kupio sam prijevod značenja Kur’ana i pročitao sam ga četiri puta. Pokušao sam da opovrgnem sve što stoji u njemu, da mi Allah oprosti, šejtan je taj koji me je na to navodio. Ali, nije mu uspjelo u tome, sve što je u Kur’anu je istina! To se ne može poreći! Na kraju sam se predao i uvidio sam da je Allah jedini koji ima pravo da bude obožavan i da je Muhammed Njegov poslanik. Zahvalan sam Allahu koji me spasio, jer uistinu, imao sam loše namjere! Sad sam poboljšao svoj život i više ne radim kao izbacivač. Izgovorio sam šehadet: Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden resulullah! Više ne jedem svinjetinu i sad pokušavam da steknem znanje o islamu.

       Nadam se da će me neko što prije naučiti sve o obavljanju namaza u džematu. Svoje znanje prenosim na druge jer stekao sam mnogo iskustva učestvujući u takmičenjima ''kick-boxa'' i ''freefighta'', također sam i majstor ''aikida'’ drugi dan, hvala Allahu. Sve ovo radim kako bih dao svoj doprinos društvu i nadam se da ću biti još bolji čovjek. Selamim vas sve i poručujem vam da sam vrlo sretan! Vaš brat u islamu, Skip.  

(Časopis na holandskom ''Wij Moslims'', 9. godina, broj 10) 

19.11.2012.

Budućnost Izraela

Ideolozi novog svjetskog poretka:'Za 10 godina Izraela višeneće biti'!

Kisindžer i 16 američkih obavještajnih agencija smatraju da u bliskoj budućnosti država Izrael više neće postojati. Dnevni list “Njujork Post“ (The New York Post) vjerno prenosi Kisindžerove riječi: „Kroz 10 godina, Izraela više neće biti“.

Kisindžerova izjava je nedvosmislena. On ne nudi rješenje za očuvanje države Izrael. Za njega je nestanak Izraela 2022. godine svršena stvar.

Obavještajne agencije SAD se slažu sa Kisindžerovom izjavom, mada nisu precizirale tačan datum kada će Izrael iščeznuti sa lica zemlje.

Ovih 16 agencija, koje raspolažu sa budžetom od preko 70 milijardi dolara, izdale su analitički izvještaj, na 82 strane, koja nosi naziv: „Priprema za Bliski Istok u post-izraelskom periodu“.

U izvještaju se ocjenjuje da 700.000 izraelaskih naseljenika u Judeji i Samariji, koje navodno pripadaju Palestincima, neće mirno napustiti istu. Pošto “svijet“ neće tolerisati njihovo prisustvo na „okupiranim teritorijama“ Izrael će biti uskoro tretiran kao Južnoafrička Republika 1980-ih godina zbog politike aparthejda.

Sudeći po ovom izvještaju, Likud, vladajuća partija u Izraelu, navodno toleriše i podržava eskalaciju nasilja i bezakonje koje sprovode izraelski naseljenici u Judeji i Samariji, pišu Vesti.net

U izvještaju se dalje navodi da su „brutalnost i razbojništvo izraelskih naseljenika i administrativna infrastruktura, koja odiše duhom aparthejda, sa odbrambenim zidom u segregacionom stilu i drakonskim sistemom kontrolnih punktova, neodbranjivi i u suprotnosti sa demokratskim tekovinama američkog naroda“.

Obavještajne agencije SAD smatraju da će Izrael pokleknuti pred kombinovanim naletom Arapskog proljeća, buđenja islamske svijesti i rastuće moći Islamske republike Iran.

U izvještaju se svrgnuti šefovi islamskih zemalja koji su sarađivali sa Izraelom ili su bar tolerisali njegovo postojanje nazivaju diktatorima, a nova islamistička vlast u ovim zemljama se veliča kao izrazito prodemokratski nastrojena.

Takođe, u izvještaju se kaže da, u svjetlu novih okolnosti, Vlada SAD više ne raspolaže vojnim i finansijskim resursima kojima bi bila u stanju da nastavi sa pružanjem podrške Izraelu za opstanak u neprijateljskom okruženju koji broji preko milijardu stanovnika.

U izvještaju se savjetuje da bi SAD trebalo da slijede sopstvene nacionalne interese, što znači normalizaciju odnosa sa 57 islamskih zemalja i povlačenje podrške Izraelu. Interesantno je da ni Henri Kisindžer, koji je jevrejskog porijekla i koji je do sada prikazivan kao prijatelj Izraela, ni Amerikanci, koji su navodno uvijek bili pod uticajem pro-izraelskih medija, ni jednim gestom ne pokazuju da će žaliti zbog nestanka Izraela.

Ključni razlog ovog preokreta leži u Kisindžerovoj tvrdnji i tvrdnji američkih obavještajnih agencija, prije svega CIA, da raspolažu informacijama kako Izrael i njegove pristalice stoje iza napada na Svjetski trgovinski centar 11.septembra 2001. godine.

Alan Sabroski (Alan Sabrosky), bivši direktor departmana za Strateške studije na Vojnom koledžu SAD (US Army War Colledge), je izjavio da je „100%“ siguran da Izrael i njegove pristalice stoje iza napada na kule Bliznakinje.

Alan Hart (Alan Hart), bivši glavni dopisnik BBC za područje Bliskog Istoka i navodni prijatelj Golde Meir, bivše premijerke Izraela, i Jasera Arafata, se složio sa Sabroskim. Takođe, Merlin Miler (Merlin Miller), treći predsjednički kandidat na predsjedničkim izborima u SAD, otvoreno zastupa tezu da je pod pokroviteljstvom Izraela izveden napad na kule Bliznakinje.

Navodno, glavni razlog koji leži iza rušenja kula Bliznakinja je da se “krvlju zapečati“ snažna, neraskidiva veza između SAD i Izraela, da se protivnici jevrejske države prikažu i kao američki rivali, a sve u očajničkom pokušaju da se osigura opstanak Izraela na taj način što bi SAD pokrenule dugoročni rat protiv njegovih neprijatelja.

Sve veći broj Amerikanaca najzad “shvata“ da neprijatelji Izraela (cjelokupan islamski svijet sa preko 1,5 milijardi stanovnika, skupa sa većinom neevropskih zemalja) ne moraju da budu i neprijatelji SAD. SAD navodno troše ogromna finansijska sredstva i žrtvuju na hiljade života zarad sukoba u Izraelu – sukoba koji donose više štete nego koristi strateškim interesima Amerike .

Kako sve veći broj Amerikanaca postaje uvjeren da rušenje kula Bliznakinja predstavlja čin drske, krvave izdaje koji su navodno počinile pristalice Izraela, kreatorima politike SAD će biti lakše da ubijede svoje građane da je jevrejskoj državi konačno “odzvonilo“.

Razjedinjenost jevrejske zajednice u SAD i neki nesmotreni potezi izraelskog predsjednika Benjamina Netanijahua su takođe doprinijeli promjeni raspoloženja Amerikanaca prema Izraelu.

Jaz koji vlada u jevrejskoj zajednici u SAD kada je u pitanju podrška Izraelu, a koji se javio usljed razmirica koje su nastale u rukovodstvu predstavništva partije Likud u ovoj zemlji, je sve dublji.

Kao posljedica ovih trvenja u jevrejskoj zajednici, sve manjem broju mladih američkih Jevreja je stalo do države Izrael.

Prognoze predsjedničkih izbora u SAD su se potvrdile: i pored Netanijahuovog truda da pridobije jevrejske glasače da pruže podršku predsjedničkom kandidatu Mittu Romniju, Obama, koji je javno izjavio da „mrzi lažova“ Netanijahua, ipak je dobio većinu glasova Jevreja.

Takođe, Netanijahuov neobičan nastup sa karikaturom bombe za govornicom Ujedinjenih Nacija, koji je izvrgnut podsmijehu, je dao povoda dobrom dijelu svjetske javnosti da ga okarakteriše kao “ludog cionistu“.

(Financial Times)

13.09.2012.

Dobročinstva

1. Tako mi vremena -2. čovjek, doista, gubi,3. samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.(Kur'an 103 sura) Svaki vakat nosi sa sobom svoje slabosti  ali i vrline, na čovjeku je čega će se u tom vaktu prihvatiti. Jedni će reći kako se danas ljudi odmiču jedni od drugih, a sami ništa ne čine da se primaknu nekom. Neki će pak reći da se oni svakom primiču, ali niko njima mada oni možda dobro ne vide jer ne pitaju druge „za zdravlje“ što bi rekao naš narod, nego vode brigu samo o svojim potrebama. U svom tom lutanju ljudi ne obraćaju pažnju najčešće na najbitnije stvari u životu. Jer su „pretrpani“ raznim „poslovima“ ,to su obično neke prazne priče i naglabanja daleko od koristi još dalje od dobra. Koliko puta vam se desilo da odete kod prijatelja  a u stvari niste pomenuli teme koje si ti mislio da ćeš spomenuti. Pa tako u nedogled .Ljudi su postali mobilni kao telefoni  a u biti to i jeste jedan ljudski život.  Ko onaj kredit na mobitelu samo što ovaj nemožeš dopuniti. Pa kad potrošiš kredit i ono ti ostane malo za koju poruku, i ukoliko se potrefi da pri ruci nemaš novca ti vrlo pažljivo biraš kome i šta poslati. E ljudski život  ti je kredit ali bez dopune, pa bujrum brate koga god hoćeš zovi ali do kada ne znaš sigurno. Da li ćeš ga potrošiti ganjajući gluposti ili na bitne životne stvari ti biraš, i nemoj nikad da kriviš druge za svoje propuste u životu .Jer  svaki čovjekov propust bi u biti  trebao biti jedna škola  koju će gledati da ne ponovi. Pa mi danas najmanje trošimo život na pomaganje drugima i kad pomažemo nekad pozadina je u najmanju ruku upitna kod ljudi ali nebi trebalo slušati te „pametnjakoviće“ jer u iskrenosti nema upita. Dobri ljudi kad tad isplivaju odnosno njihova dobra djela. Nekad se to desi za života nekad poslije smrti, ali nikad ne zakaže. Neki ljudi će reći da se nekom ne može pomoći ,ali onda mu nemoj ni odmagati. Nedavno sam prisustvovao jednoj dženazi  i u vozilu ispred sebe koje je dobro „izraubovano“ vidim  tri čovjeka, koji  „teže“ sa imetkom oko milion km a vozač je jedan siromah čija imovina ne prelazi „brat bratu „ pet hiljada zajedno sa vozilom. Eh sad ko je koga trebao voziti jer i ova trojica imaju vozilo ili čak dva? Očito je nafta „otišla“pa ovaj  ima a oni nemaju. E da je Bogdao tako ,nije nego kako kaže naš narod da je beg djelio ne bi bio beg.To je ono što apsolutno nije tačno jer kad  i  njima svima budu klanjali dženazu oni ništa od onog imetka neće ponijeti  a on je „ubro“ dobro djelo barem što ih je dovezao. Mnogi danas ze zaklinju u vjeru i vjerovanje čak i dosta čitaju znaju ali ne praktikuju. Praksa nula. A  u osnovi svakog vjerovanja judaizma, kršćanstva ili islama praksa je glavnina .Pa mnogi danas kažu „pa ni hodža to ne radi“ taman će hodža ponijeti  njihov teret „tamo“ jes! Boj se bolan za sebe i neka od tebe ima koristi onaj tvoj komšija bio on kršćanin ili ma ko drugi, jer sigurno će se dobro dobrim vratiti. Normalno je postalo da se stare osobe smjeste u starački dom ,i da ih djeca „ljubazno“ obilaze. Pa koga oni lažu ? Svoju djecu ne mogu jer će i oni sutra reći „i ja ću svog babu tamo jer je on govorio da je dedi tamo najlepše“.Džaba se ti upinješ nemaš argumenata jer si  dijete ubjedio da je za dedu tamo najbolje a i ti si posto dedo “dosada“ i star pa nemaš nikud .„Piši starački!“ Svi mi se dobro sjećamo priče o sinu koji nosi oca na jamu, ali nikako ne  pokušavamo da se natječemo kao djeca ko će mu ljepše prići, nego uvijek neka ga kod amidže ili tetke tamo mu je najbolje ,a dedu ko pita.  Ista stvar je sa komšijom . Kada ste neku nenu zijaretili(obišli) ali bez neke naše potrebe ono „nako“? Kad ste obišli bolesnog komšiju, prijatelja  kući  ili u bolnici? Kad ste pomogli komšiji  ili upitali( evo sad je školska godina krenula) je li kupio djeci knjige ,trebali pomoć? Da li ste sigurni da će vam komšija reći istinu jer selo će saznati e tu se vidite u ogledalu. Treba li selo znati da ste komšiji  pomogli da kupi knjige? Mnoga pitanja ćemo ostaviti bez odgovora .Sem jednog koje svi znamo samo je pitanje kad ? A tamo nas neće čekati lova koju smo ovamo ostavili nego dobro djelo. Nadam se da ćete se truditi da koje ponesete i da se i meni i vama dragi Bog smiluje. Amin.

18.06.2012.

Tevba,pokajanje ,izvinjenje

 Naši odnosi u ovim pomalo čudnim vremenima , ljude tjeraju da razmišljaju o stvarima koje su u biti njima po mnogo čemu nebitne. A one koje bi trebalo da im budu u centru pažnje često završe pod tepihom.  Pa je i ova tema sama po sebi danas vrlo malo cijenjena, gotovo da i ne postoji u  našim odnosima . Bilo da su ti odnosi u okviru porodice, bilo komšijski ili na poslu. Svejedno , vrlo rijetko danas čujete čovjeka da kaže: Izvini, ili halali. Ispade da nikad nikoga ne vrijeđamo, ne spominjemo u lošem kontekstu ,iako su nam dokazi poslabi.  Da nikome nikakvu štetu ne nanosimo makar i nesvjesno.   Malo mi se čini da smo samoljupci u duši pa onda ne vidimo daleko.  A trebalo bi da se zapitamo da li možda to izvini nekome dugujemo? Sigurno, ukoliko smo mi imalo realni. Današnje vrijeme nam donosi mnoge materijalne mogućnosti. Nekome vrlo lako dokučive a nekome nikako. Što bi naš narod kazao „nikako grah u kašiku“. A mi sami pokadkad ni svjesni situacije uvrijedimo one do sebe. Evo jedan primjer koji svi mi možda skoro svakodnevno doživimo . Koliko puta ljudi kad nešto  kupe, ono dođe komšija a vi pravo za ruku:“ dođi da ti pokažem“.Možda i nesvjesno a možda i zbog hvalisavosti.   Ni svjesni da možda tom našem komšiji nije nimalo stalo do toga, jer njega more veće brige. Kako kraj s krajem?  A i po Božijem a i ljudskom zakonu on ne bi smio biti gladan dok mi „frcamo“ hljeb u kontejner. Naravno ovdje vjerovatno većina ljudi nije svjesna svoje greške pa izvinjenja i ne bude . Zašto?  Jer sa komšijom i ne govorimo o tim stvarima , on jadan ne smije ni da nam kaže jer odmah mahala zna.  Ljudi u većini slučajeva vole da dijele savjete ,a na sebi vrlo malo  porade .  Da li vam se desilo da vam se neko  nekada izvinuo ono iskreno , e pa taj osjećaj dok čovjek govori  „izvini ja pogriješio pa halali“.  Budite iskreni pa recite da vam je ne znam kakvu štetu nanio vi promjenite svoj odnos pa makar malo?  Svako ljudsko biće je sklono zlu .  Ono nekada  bude sa namjerom , ali u većini slučajeva ono je nenamjerno. Pa kad se dosjetiš da si pretjerao u nečemu , ono ti  potegni  tevbu neće ti otpasti od jezika.  Jest  da je vrlo često to teško ali u suštini šta nas to sprečava da je izgovorimo? Ponos ,taj ljudski minus koji je rijetko kad kod ljudi plus, sem u slučaju kad nam neko udari na čast . Vidimo da se danas ljudi slomiše oko formiranja nekih vlada , pa onaj na jednoj a ovaj na drugoj strani brane „svoje“ k'o najrođenije, a od njih nikakve koristi niti ovi niti oni.Na kraju dosta često ti odnosi se završe  na najgori mogući način tj. raskidom odnosa. A  da je na kraju te priče barem jedan od njih rekao:“ Halali ako te ja štogod uvrijedih“ sigurno do toga ne bi ni došlo.  Dosta često i svoje najmilije uvrijedimo, ali nikako da mu prvi halalimo. Rekli bi neki stari učeni ljudi  “ onaj koji prvi popusti  i traži tobu bolji je čo'ek“. Samo  što nam uvijek nešto govori: „Pa što bi ti njemu on je tebe više uvrijedio, ma pusti ti njega, ma kakav on“. Kada savladamo to „nešto“,  tada znajte da ste na dobrom putu.Još veću grižu savjesti osjećaju ljudi kad čuju da je preselila osoba kojoj su čak i imali nijeta da se izvinu .Tada bi oni dali mnoge ovozemaljske blagodati da mogu to učiniti ali kasno.  Da ne bi došli u takvu situaciju koristimo ove riječi češće. Vidjećete kada se naviknete postane lahko ,a mnoge stvari koje su nerješive sa nekom osobom postanu lahko rješive .  Da vam Allah podari moć tevbe i uputi vas na pravi put.   Amin.

24.04.2012.

Povjerenje...

Pročitah tekst i informaciju, u selu Šuljci, opština Foča sasut rafal u povratničku kuću. Stadoh sa čitanjem, razmislih, pa me nešto dirnu. Sjetih se kuće i jednog dijela sela koji su gorjeli 1993., pa me obuze nekakva ljutnja ,ma prije bi bilo srdžba, ne na napadače, njih ima i njih će biti dok god je naše ravnodušnosti, ne bih rekao (običnih ljudi) nego ovih „delegata“po raznim domovima, a javiće se oni za izbore. E, tu me nađe neka nesigurnost jer sve mi nekako miriše na pripremu za izbore. Sada je vrlo bitno, čak štaviše potrebno, ljude malo „nahraniti“ mržnjom, mada ona u krajnjem slučaju skoro nikad ne donese dobro.Pa se treba malo više pozabaviti pronalaskom počinilaca i njihovih nalogodavaca. Tada mi ne bi imali ovakvo stanje u društvu. Dakle, uzrok ovakvog stanja u našem društvu je veliko nepovjerenje među ljudima i današnje politike to obilno koriste. Nikom nije u interesu da ga popravi, jer ne bi više on imao šta raditi, njega bi „pomelo“ vrijeme.Našem društvu su potrebne ogromne reforme. Mislim na društvo u globalu, od istoka do zapada i od Arktika do Antartika, ali nas zanima naša zemlja, pa bi trebali „pomesti“ispred svojih vrata. Samo neće sigurno! Povjerenje počinje od pojedinca i širi se u zajednici onom brzinom koliko je spremna ta zajednica da ga prihvati.Da bi vam vaš brat ili komšija ukazao određenu vrstu povjerenja morate ga ljudski prihvatiti i uzvratiti barem na isti način. Ne morate više, mada je to preporučivo i poželjno. Svakoj osobi koja drži do određenih moralnih uzusa je sasvim normalno da svom bratu ili bliskom prijatelju ukazuje povjerenje koje ga može dovesti samo do jačanja prijateljskih ili rodbinskih veza. Danas smo svi mi svjedoci velikog broja „prijatelja“ na internet mrežama, u komšiluku, na poslu itd., ali gotovo svi su jedinstvenog stava da je ona izreka „ko ima prijatelja koliko prstiju na jednoj ruci je prebogat.“ potpuno tačna. U prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da se društvo raslojava na više slojeva. Imate ljude koji donekle redovno obilaze svoju rodbinu i prijatelje, koliko-toliko.Druga grupa su ljudi koji to rade s vremena na vrijeme i to uglavnom za određene praznike ili dženaze ili sahrane.Treća grupa su ljudi koji to rade po potrebi i onda ako mu je prijatelj ili rođak potreban „obiđe“ ga ,ako ne onda ga se i ne sjeti. Četvrta grupa su oni koji nigdje nikoga ne obilaze, jedino ako ga sretne u kafani ili na kakvom skupu ,e ti su dno.Ovih prvih je trenutno skoro pa nimalo i sve ih je manje, jer oni donekle dolaze u sukob sa sobom. Imaju osjećaj da nisu „shvaćeni“ , i oni odnosno opet, većina njih se zapita “pa dobro, što uvijek ja moram kod njega ili nje“?Tako da nekada ostanu i neshvaćeni . Iako ljudima vjera nalaže da se posjećuju jer nije nas Bog stvorio da se samo interesno povezujemo, nego čak više iz ljubavi, ali ko te pita za to danas. Ovih drugih je možda i najviše danas, jer je donekle postalo popularno da praktikujemo ove praznike provoditi „u krugu porodice i prijatelja“, pa malo i mi da se emancipujemo. Treći su pak oni kojih ima možda i više nego što bi trebalo, jer kakvo god društvo bilo, svih njih će biti samo u manjoj i višoj mjeri, što je ovih prvih i drugih više, ovih trećih i četvrtih je manje i obrnuto, tako da bi definicija ovih trećih bila licemjerstvo (nekima možda i pregruba riječ, ali mislim da nije), a četvrti su oni oholi kojima nije stalo niti do čijeg mišljenja; oni „sve“ znaju, njima niko nije potreban, ali kad dođe starost i nemoć. Većina njih čak digne ruku na sebe, svjesni da nemaju kome da se požale i ispričaju svoj teret. A svima nama kojima je vrlo bitno to kako mu je komšija? Je li zdrav? Je li mu brat u kakvom halu (problemu)? Trebao bi biti zadatak da i ove „treće“ i „četvrte“ podstičemo i obilazimo makar jednom na godinu. Tada bi se sigurno pojačalo povjerenje koje može biti uzrok koliko dobra (ako je veće povjerenje veći je i hajr), toliko i zla (što je povjerenje manje zlo i fitna ili smutnja su veće). Ne preostaje nam ništa drugo nego da se trudimo da budemo ono barem u prve dvije skupine. Pa bi se mogli nadati dobru nama i našoj porodici. Da vas sve Allah uputi na dobro i sačuva zla! AMIN!

01.02.2012.

Šta smo danas mi

Šta smo danas mi... Čovjek, hominem ,ljudsko biće,helem kako god. Kod nas je nekad bila vrlo popularna ona dosjetka „zovi me, i loncem, samo me nemoj njime po glavi.“Danas je obrnuto,izgleda možeš me udarati koliko hoćeš, ali me ne zovi svakako.A ono nijedno nije dobro,nikoga nije lijepo vrijeđati niti nazivati imenima koja određena osoba ne voli .Niti je lijepo čovjeka, ne daj Bože, udariti bilo čim. Nego da ne idemo daleko od današnje teme koja me muči već duže vrijeme, a mnoge ljude u ovoj državi, vjerovatno pogotovo u mom gradu Sarajevu .Naime, već duži vremenski period, tačnije od donošenja zakona o zaštiti životinja u ovom gradu vrve problemi u vezi sa tim.Ljudi se prepucavaju po portalima sa raznim komentarima. Neki su u redu, dok neki pretjeruju, odnosno većina.Pojedinci će reći ma treba sve poubijati, dok ovi drugi kažu ne dirajte cuke oni nisu krivi, neće vas ujesti ako ih ne dirate.Niti jedni niti drugi nisu u pravu.Moje mišljenje,a i imam pravo, reklo bi se .Bog je čovjeka postavio za „čuvara“na zemlji i odmah je njemu po logici dao u zadatak da se brine o svemu pa i o životinjama.Naravno ne sad da ih štiti bolje nego ljude.Eh, tu dolazi do problema.Godinama smo učili kako je pas čovjekov najbolji prijatelj.Ali nigdje niko nije pročitao,bar ja nisam, da je normalno da odbaciš prijateljstvo čovjeka zarad psa.A izgleda da nam se to nameće.Jer kako protumačiti odluku vlasti da se za zbrinjavanje pasa lutalica izdvaja 150-170 KM,a ljudi im rove kontejnere da bi preživjeli.I to ne neki tamo ljudi, starci,siromasi,beskućnici.Ima tu masa ljudi koji su davali svoj život za ovu državu.Čim je on uzeo pušku, htio-ne htio,on je položio svoj život, samo je Bog dao da preživi .E zamislite sad tog čovjeka koji je sve ostavio da bi funkcije ove zemlje ostale kakve takve.Kakve god su, naše su.On po zakonskim propisima nema prava ni koliko jedan pas, kako jadan da reaguje,a reagovaće, samo je pitanje vremena.Šta je njemu preostalo? Ništa, sve su mu uzeli, samo je ostao goli život .Mnogi se sjećaju postratne euforije:“Ma nema nikom ko nije bio ovdje u ratu da radi, dok boraca ima na birou“.“Ko je taj ko smije borca ostavit bez posla?“,“Ko to tamo smije da zaposli svog rođaka koji je bio u dijaspori za vrijeme rata?“.I to su pitanja koja su postavljali ratnici svih nacionalnosti. Zamislite.Pa koji od vas to danas spominju? A da ova država barem jedan dio Božijih propisa poštuje, onaj osnovni, što će reć jedan musliman ono barem farz,ma jok kakvi nije to to .Normalno da nije to to jer bi ti prijatelju letio k'o jedrilica kroz prozor zbog mešetarenja.Cuke bi sigurno zbrinuli jer bi ljudima koji hoće da se bave poljoprivredom trebale cuke i to bi imali zasigurno bolji tretman nego u ovim „centrima“. Ali mi ne bi bili mi kad ne bi zakomplikovali stvari. Što ići jednostavno kad može komlikovano?! Ljudska pohlepa nema granica, jer kad to uzme maha nije bitno je li pas ili čovjek, samo gazi.Eh, moralne osobine su nam trebale biti vrline, a ne mahane.Pa danas ćete čuti da je normalno da njih dvoje opće u tramvaju, a nije normalno da vidiš pokrivenu djevojku jer „pa nije u nas tako prije bilo“.Pa kako će biti, Bog ti pamet dao, kad si do vjere držala k'o Smajo do kolca?! I kad nemoral postane aršin, cuko ode u krevet,a komšinica u susjednom stanu preseli i dok se ne usmrdi niko i ne zna.Strašno! Dobro bi bilo kad bi se obrnulo malo pa da ono što je Božiji propis primijenimo i vjerujte biti će bolje i psima i nama, ali nadam se da nije dugo do toga, jer svi mi bi trebali činiti promjene na sebi prije nego ih budemo drugima preporučivali.I držati se propisa da bi drugi to barem vidjeli i osjetili.Tada nam neće biti problem cuko, a kamoli čovjek.Selam...

23.01.2012.

Bošnjaci kao trajna negativna opsesija susjeda i komšija

Profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nino Raspudić, inače porijeklom iz Bosne i Hercegovine, u intervjuu za srbijanski Press ocjenjuje da je "velikobošnjački hegemonizam najodgovorniji za tešku političku krizu u BiH", koja će se, kaže, odmah po odlasku međunarodne zajednice definitivno raspasti. Vilijam Dorić, rođen 1939. u Zapadnoj Virdžiniji, u porodici Todorović iz Krajine, tvrdi da se po Holivudu priča kako je film Anđeline Džoli „U zemlji krvi i meda" finansiran novcem iz Saudijske Arabije, i da je Anđelina Džoli odabrana kao scenarista i režiser zbog svojih političkih stavova. Nino Raspudić i Vilijam Dorić su po mnogo čemu različiti, ali i slični. Prvi je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a drugi je novinar u Los Anđelesu i dobitnik je Ordena Svetoga Save. Nino je Hrvat porijekom iz Hercegovine, a Vilijam je Srbin porijeklom iz Krajine. Obojica iz daljine gledaju na Bosnu i Hercegovinu. Obojica se brinu o Bošnjacima. Nino je u Zagrebu zabrinut zbog "velikobošnjačkog hegemonizama", a Vilijam u Los Anđelesu je nasikiran zbog filma Anđeline Džoli "U zemlji krvi i meda" i navodnoj holivudskoj priči „da je film finansiran novcem iz Saudijske Arabije". Ovo su, doista, dva neobična otkrića, dvojice neobičnih domoljuba ili rodoljuba o neobičnom bošnjačkom narodu i neobičnom saudijskom novcu. Do sada se Bošnjacima nije priznavalo ni pravo na naciju, a sad ih se podiže na razinu "velikobošnjačkog hegemonizma". Takvo otkriće i takvo priznanje Bošnjacima, koje dolazi od visokog hrvatskog intelektualca iz Zagreba ni najveći bošnjački nacionalisti, poput kapetana Huseina Gradaščevića i Alije Isakovića, nisu mogli ni sanjati. O tome nisu sanjali ni bosanski šehidi, jer nisu imali vremena za to. Sada kada bi ovo čuli sigurno bi bili sretni i radosni što su Bošnjaci toliko jaki da ih se u Zagrebu optužuje za "bošnjački hegemonizam". Isto tako, do sada se pričalo da je muslimanima Bošnjacima saudijski novac dolazio za džamije. Sa Vilijemovim otkrićem iz Los Anđelesa saznali smo da se saudijskim novcem financiraju i filmovi o bošnjačkoj istini. I to je, doista, senzacionalno otkriće kojem se svi muslimani Bošnjaci trebaju radovati i vjerovati da ih je krenulo pa ih, stoga, ništa ne može zaustaviti na njihovom putu do "bošnjačke hegemonije" i saudijsko-bošnjačke filmske industrije, a sve u režiji pozanate Anđeline Džoli, američke scenaristice i režiserke, koja ima svoje vlastite političke stavove, koji nisu pod beogradskom kontrolom. Dakle, Bošnjaci muslimani su zaista neobičan narod, kojeg nikako da ostave na miru neobični političari, intelektualci, novinari, kardinali, vladike i ini susjedi ili komšije koji imaju potrebu da ih stalno za nešto optužuju. Da li zbog zlobe ili ljubomore, da li zbog straha ili osvete, ali nikako da se okane "ćorava" posla. Oni su jednostavno opsjednuti njihovom vjerom, kulturom, stilom života, njihovim karakterom, njihovim saburom, njihovim umjećem da žive i prežive unatoč svim njihovim zamkama, zavjerama, optužbama, progonima, pogromima i genocidima. Gotova da nema ništa na ovome svijetu a da Beograd i Zagreb nisu za to optužili muslimane Bošnjake. Najduža i najžešća je "turska krivnja", pa onda redom dolazi optužba za panislamizam, islamizam, mladomuslimanizam, fundamentalizam, separatizam, mudžahedinizam, vehabizam, selefizam i, evo sada, za velikobošnjački hegemonizam i za saudijsko-filmski truizam. Dakle, to je opsesija naših komšija i susjeda. I ona će, čini se, trajati dok mi trajemo. A muslimani Bošnjaci će trajati do Božje volje i njihovog jedinstva i sloge na pravom putu. Zato muslimani Bošnjaci trebaju biti ponosni na sebe i svoju prošlost, podignute glave koračati kroz sadašnjost usmjereni ka budućnosti; ići dalje do sljedeće optužbe i etikete, jer optuživanje i etiketiranje muslimana Bošnjaka su poslastica njihovih susjeda i komšija, a Bošnjacima poruka da ih nisu zaboravili. Da ih nisu skinuli sa nišana!

18.01.2012.

Natpis sa jednog mesdžida.

Budi na oprezu da ne poniziš časnu osobu,
ili da dovedeš u nepriliku pametnu.
Ili da oplemeniš prezrenu,
ili da se šališ sa glupom.
Ili ,zbilja da živiš sa nemoralnim bićem...
Doista sam kušao sve radosti života,
ali nisam našao ništa slađe od zdravlja.
I kušao sam sva bremena života,
ali nisam našao ništa gorče,od potrebe za ljudima,
i nosio sam oboje, i željezo i kamen,
ali nisam našao ništa teže od duga.
Trebaš znati da život nije ništa do dva dana,
dan koji je u tvoju korist, i koji je protiv tebe.
Pa ako je u tvoju korist, ne postani nadmen,
a ako je protiv tebe, budi STRPLJIV.
(poema na zidu jednog mesdžida)

Stariji postovi

Udruženje Bjelimićani
<< 06/2013 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

Zavičajna stranica

Facebook

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
12349

Powered by Blogger.ba